Pitanje savetnici

Ja bih defektologiju a roditelji bi me na stomatologiju

Nalazim se na kraju četvrte godine, ostalo mi je još malo više od dva meseca i umesto da uveliko znam šta ću da upišem, ja sam zbunjena kao nikada do sada. Pod pritiskom roditelja odlučila sam se za stomatologiju iako me ne privlači. Taj posao donosi dobru reputaciju i egzistenciju, pa sam nekako pristala, ali sada uviđam da bih bila nesrećna ako bih radila posao koji ne volim.

Ono što sam oduvek želela da budem je psihoterapeut. I da se samo ja pitam, upisala bih Defektološki, smer za prevenciju i tretman poremećaja ponašanja. To je ono što me zanima i čime bih volela da se bavim. Problem je u zaposlenju, jer znam da je niska potražnja za defektolozima, a moji su mi uvek govorili da gledam nešto što donosi siguran posao.

Nemam dovoljno argumenata sa kojim bih svoje ubedila da će biti posla i s tim zanimanjem, jer ni sama ne znam kako tačno stoje stvari. Baš sam nekako razapeta, ne bih da izneverim roditelje, a ne bih ni sebe, pa nisam sigurna šta da radim. Ako imate neki savet, bila bih vam zahvalna kada biste ga podelili sa mnom.

945
pre 12 godina

Odgovor savetnice:

Tvoja dilema je i ozbiljna i ne tako retka. Iako rizikujem da naljutim tvoje roditelj - moje mišljenje je da bi prvo trebalo sebe da zadovoljiš pa tek onda njih. Ako se u potpunosti slažeš sa njihovim mišljenjem i argumentima, onda je ok da odlučiš pod njihovim uticajem. Ali moraš da odmeriš tu tanku granicu kada njihov uticaj prestaje da bude ometanje tvoje samostalnosti. Ovo je za tebe prelomni momenat.

Pomoć roditelja je neophodna i dobrodošla. Međutim za nekoliko godina kada se osvrneš unazad verovatno ćeš više voleti da se setiš kako si tu bitnu odluku sama donela. Naravno uz pomoć svih dragih. Opet tvrdoglavo insistiranje samo na sopstvanom stavu pa makar te on vodio u pogrešan put, jednako je pogrešno kao i slepo slušanje drugih. Zato spominjem tu tanku liniju i svest o odgovornosti svih u tom procesu. Tvoja odgovornost je najveća, iz jednostavnog razloga - ti ćeš učiti taj fakultet i posle raditi taj posao.

To je bilo što se tiče same odluke i načina na koji bi trebalo da je doneseš.

A što se tiče samih opcija koje su pred tobom....

Jasno je da je stomatologija negde elitno zanimanje, posebno što više ne spada u opštu zdravstvenu zaštitu, a opet je neophodna svakome. Stomatolozi će se uvek plaćati i sa te strane to je perspektivan posao. A kako bi se ti osećala u koži stomatologa - o tome moraš dobro da razmisliš. Zato što je to težak i zahtevan fakultet. Sa druge strane u pravu si da je potraga za defektolozima veoma mala. Ali koliko shvatam, ti želiš da se tim defektološkim pitanjima baviš sa strane psihoterapije. To znači da bi posle fakulteta ili tokom fakulteta počela da pohađaš neki terapijski kurs i posle nekoliko godina radila terapijski sa delikventima ili rizičnim grupama. Ako te dobro razumem!?

Terapijski rad jednako može biti unosan kao i stomatologija. Ako osim delikvenata kao klijente imaš "običan svet" sa problemima svakodnevnog života. Da bi bila psihoterapeut, možeš da upišeš i psihologiju, pedagogiju ili neki drugi fakultet društvenog usmerenja. Ako želiš defektologiju ili neki manje "popularan" i manje "perspektivan" fakultet, onda bi trebalo da budeš svesna mana tih fakulteta i načina prevazilaženja tih mana.

Studenti na fakultetima koji nude dobru zapošljivost mogu tokom studija samo da sede i uče i kada dođe vreme na kraju traže posao. Dok studenti teže prohodnih fakulteta moraju da "mozgaju" na vreme i probijaju se još dok uče. To možda deluje kao teži put ali ja misli da je i zanimljiviji. To u stvari znači da dok si još na faxu, recimo posle 1. godine (pošto ti se stvari slegnu i vidiš gde si i kako to sve izgleda), ti već na 2. godini počneš da budeš na neki način profesionalno aktivna.

Osim učenja i polaganja ispita ti počneš da ideš na seminare, kurseve mimo faxa, uključiš se volonterski ili profesionalano u rad neke organizacije, ili samog fakulteta, sa nekim profesorom, asistentom....zavisi kakva je već situacija. Budeš otvorena za sve profesionalne mogućnosti i istovremeno budeš veoma aktivna i angažovana. Tako ćeš pre većine kolega naučiti šta znači biti defektolog, psiholog....ili šta već se spremaš da budeš. Naučićeš mnoge profesionalne veštine, shvatićeš koje je tvoje polje interesovanja i gde si ti dobra, ali i gde ima a gde nema posla, gde su kakve plate i kakva poslovna atmosfera. Nećeš čekati diplomski da sve to počneš da učiš.

Moje je mišljenje da čak i ako neko upiše fakultet koji nudi veoma malu zapošljivost, a to uči sa unutrašnjim žarom, interesovanjem i energijom, postiže dobre rezultate i trudi se da bude u toku i informisan - može na kraju da bude uspešan stručnjak u toj oblasti. Možda neće nikada biti plaćen kao bankar, stomatolog, ili nešto treće ali će biti zadovoljan što u suprotnom slučaju ne bi bio.

Eto ja sam rizikovala ovakvo pismo da napišem, zato što zaista tako mislim. Jasno mi je skroz kada kažeš da želiš i sebe i roditelje da zadovoljiš. Međutim to ne znači da jedna odluka znači da neko neće biti zadovoljen. Ako si ti sigurna da biraš prema svojim interesovanjima, ako znaš u kakav posao te vodi taj fax i kakav profesionalni svet, ako misliš da si motivisana veoma i spremna da puno učiš i radiš na tom polju....

Jednog dana kada se tvoj trud isplati i tvoji roditelji će biti zadovoljni kada vide da im je ćerka postala uspešni stručnjak u nekoj oblasti. Ako budeš imala još nekih pitanja i dilema, ti mi opet piši, odgovoriću sa zadovoljstvom. 10 May 2010